Sve kategorije
Zapisi iz mrtvog doma Fjodora Mihailoviča Dostojevskog jedno su od najpotresnijih i najznačajnijih dela ruske i svetske književnosti. Zasnovana na autorovom ličnom iskustvu robije u sibirskom kazamatu, ova knjiga predstavlja snažan književni dokument o patnji, poniženju i opstanku ljudskosti u krajnje nehumanim uslovima.
Nakon hapšenja 1849. godine i preinačenja smrtne kazne u višegodišnji težak rad, Dostojevski je proveo četiri godine u zatvoru u Sibiru. Beleške koje je krišom sačuvao poslužile su kao osnova za ovo delo, koje je po objavljivanju postalo temelj ruske logorske književnosti. Autor ne opisuje samo spoljašnje okrutnosti sistema, već duboko zadire u psihološke posledice zatočeništva.
Kroz lik pripovedača Aleksandra Gorjančikova, posrnulog plemića osuđenog na robiju, čitalac upoznaje raznoliku galeriju zatvorenika. U njihovim portretima naglašen je snažan kontrast između surovih zločina koji su ih odveli u zatvor i dobrote, saosećanja i solidarnosti koje ispoljavaju u svakodnevnom životu. Upravo u tom raskoraku Dostojevski pronalazi neuništivo ljudsko dostojanstvo.
Zapisi iz mrtvog doma nisu samo lična ispovest, već i snažna društvena kritika. Dostojevski nemilosrdno razotkriva sistem koji uništava sopstvene ljude, ukazujući na moralnu odgovornost društva koje kažnjava bez razumevanja čoveka. Upravo zbog te duboke humanističke perspektive, delo su visoko cenili savremenici i potonji velikani književnosti.
Upoređivani sa Danteovim Paklom i Mikelanđelovim freskama Strašnog suda, Zapisi iz mrtvog doma ostaju nezaobilazno štivo za razumevanje Dostojevskog, ali i univerzalnih pitanja slobode, krivice, kazne i ljudskog dostojanstva.
Karakteristike
Zapisi iz mrtvog doma Fjodora Mihailoviča Dostojevskog jedno su od najpotresnijih i najznačajnijih dela ruske i svetske književnosti. Zasnovana na autorovom ličnom iskustvu robije u sibirskom kazamatu, ova knjiga predstavlja snažan književni dokument o patnji, poniženju i opstanku ljudskosti u krajnje nehumanim uslovima.
Nakon hapšenja 1849. godine i preinačenja smrtne kazne u višegodišnji težak rad, Dostojevski je proveo četiri godine u zatvoru u Sibiru. Beleške koje je krišom sačuvao poslužile su kao osnova za ovo delo, koje je po objavljivanju postalo temelj ruske logorske književnosti. Autor ne opisuje samo spoljašnje okrutnosti sistema, već duboko zadire u psihološke posledice zatočeništva.
Kroz lik pripovedača Aleksandra Gorjančikova, posrnulog plemića osuđenog na robiju, čitalac upoznaje raznoliku galeriju zatvorenika. U njihovim portretima naglašen je snažan kontrast između surovih zločina koji su ih odveli u zatvor i dobrote, saosećanja i solidarnosti koje ispoljavaju u svakodnevnom životu. Upravo u tom raskoraku Dostojevski pronalazi neuništivo ljudsko dostojanstvo.
Zapisi iz mrtvog doma nisu samo lična ispovest, već i snažna društvena kritika. Dostojevski nemilosrdno razotkriva sistem koji uništava sopstvene ljude, ukazujući na moralnu odgovornost društva koje kažnjava bez razumevanja čoveka. Upravo zbog te duboke humanističke perspektive, delo su visoko cenili savremenici i potonji velikani književnosti.
Upoređivani sa Danteovim Paklom i Mikelanđelovim freskama Strašnog suda, Zapisi iz mrtvog doma ostaju nezaobilazno štivo za razumevanje Dostojevskog, ali i univerzalnih pitanja slobode, krivice, kazne i ljudskog dostojanstva.
Karakteristike