U nedeljama nakon smrti cerke Kamij (16), Sofi Dol počinje da piše. Dok organizuje sahranu, bira utešne reči za uplakane tinejdžere i oprašta se od sopstvenog deteta, Sofi Dol piše jer jedino pisanje zaustavlja talase pretećih misli i omogućava joj da ostane uspravna u momentima nemerljivog gubitka. Piše da ne bi zaboravila Kamij, njen blistav pogled, trenutke saučesništva, ispraznih svađa i napade smeha. Ali pišući ona ne pravi od ovog romana literarni mauzolej od petrifikovane tuge, već eteričnom, pomirljivom rečenicom, koja se ne odriče humora ni u žalosti, pravi „vidikovc“ za ljude tanane čulnosti, koji uprkos ponornim pozivima zemlje, biraju da gledaju ka nebu.
U nedeljama nakon smrti cerke Kamij (16), Sofi Dol počinje da piše. Dok organizuje sahranu, bira utešne reči za uplakane tinejdžere i oprašta se od sopstvenog deteta, Sofi Dol piše jer jedino pisanje zaustavlja talase pretećih misli i omogućava joj da ostane uspravna u momentima nemerljivog gubitka. Piše da ne bi zaboravila Kamij, njen blistav pogled, trenutke saučesništva, ispraznih svađa i napade smeha. Ali pišući ona ne pravi od ovog romana literarni mauzolej od petrifikovane tuge, već eteričnom, pomirljivom rečenicom, koja se ne odriče humora ni u žalosti, pravi „vidikovc“ za ljude tanane čulnosti, koji uprkos ponornim pozivima zemlje, biraju da gledaju ka nebu.